Čovjek posebnog dara – osmi dio

Sjedim za laptopom u mojoj sobi i kroz prozor posmatram planinski vrh iznad moje kuće. Visok je 1.960 metara i dominira arealom. Sjeća me na čovjeka posebnih sposobnosti koji mi ga je prije nekih 15 g. opisao. Rekao mi je tada slijedeće: “Ti si dobar čovjek… A imaćeš kuću pod visokim planinskim vrhom; tu su još dvije kuće u blizini tvoje, ali tvoja je najbliža planini; tu je i put koji vodi do njih.” I do u detalje mi opisao konfiguraciju terena mjesta na kome danas živim. Najčudnije je to što smo mi tada razgovarali u njegovoj kući u Orebiću, poznatom mjestu pomorskih kapetana, smještenom na obodu najvećeg jadranskog poluostrva/poluotoka Pelješca.

Dok bi izgovarao takve stvari, vizije nedostupne običnim smrtnicima, šjor Ivo bi u tim momentima gledao negdje pored sagovornika. Dogodilo bi se to iznenada, nevezano za temu razgovora, Pomislio sam gotovo preneraženo da je nemoguće da se takvo nešto može desiti. Niti sam imao sličnih planova, ni mogućnosti takve vrste da kupim kuću pod planinom. Pogotovo mi se nije ostavljao moj čamac usidren u jednoj korčulanskoj luci. Ali, sve se ostvarilo.

Šjor Ivo je bio široj javnosti poznati vidovnjak, koga su sve policije ex-Jugoslavije pozivale kad bi sa istragama zapale u ćorsokak. On bi ih saslušao, pa bi im rekao otprilike ovako: “Idite do rijeke te i te, na obali kod njene najveće krivine se nalazi veliko srušeno stablo, pod njim je tijelo djevojke koju tražite.” U našim razgovorima mi je i dokumentovao takve brojne slučajeve. Pitao sam ga za njegov dar, ima li ga od rođenja? Rekao mi je da je počeo da “vidi” od puberteta. Probudio se noću iz sna u svojoj sobi koja je blještala svjetlom. Nad njim je lebdjela golubica raširenih krila. Bijela. Od tada vidi.

Pitao sam ga hoće li biti izgrađen pelješki most kod Neuma, koji se ove 2022. g. svečano i otvara. Rekao mi je da hoće, ubrzo. Primao me na razgovore i kada bi kao 80-godišnjak vidno umoran dolazio kući nakon napornog rada u vinogradu. Tek poslije decenije sam razumio na šta je mislio kada mi je zagledan pored mene izrekao da bi “ljudi lako, kad bi oni odlučivali o sebi.” Tema koju sam tada kroz razgovor nametnuo bili su konstantni nemiri i ratovi u Svijetu. Pitao sam ga, ko onda odlučuje o ljudima. Tiho mi je odgovorio jednom riječju: “Vanzemaljci.”

Drugom prilkom, “ničim izazvan”, iznebuha mi je rekao da postoje “tri vrste ljudi.” Pitao sam ga, o kojima je to onda riječ. Odgovorio je kratko: “Tip, podtip i mješanac.” Iznenađeno sam ga pitao u koju grupu od te tri spadam ja. “Ti si mješanac”, rekao mi je. Drevni tekstovi koje sam kasnije čitao razjasnili su mi njegove konstatacije. Svijet uopšte nije tako jednostavan kakvim ga vidimo. Iako, doslovno postaje onakav kakvim ga zamišljamo. “Stvarnost” je fluidna. Toga nismo svjesni. Šjor Ivo je imao upliv u cijelu tu fluidnost. To je to bio razlog za njegove rijetke i škrte osmijehe. Da, ovaj moj kratki tekst jeste omaž tom čovjeku posebnog dara. Šjor Ivu Troboku.

bs_BA