Devet pjevanja – peti dio
U Numerologiji, broj 9 je posljednji u osnovnom nizu, onaj koji predstavlja zaokruženje, okončanje, završetak nekog procesa. Zato ćete se na kraju uvog uvodnog teksta sresti sa 9 pjevanja u desetercu, dakle, načinom pjevanja drevnih guslara, kao i Homerovom mjerom za takvu vrstu stiha. Zašto baš 9? Proces Postojanja u kome jesmo bliži se zaokruženju ove faze. Bližimo se trenutku susreta. Sa drevnim vladarima planete Zemlje. Ali, i samima sobom. Proračuni kažu da će se to desiti 2024. g. Najkasnije – 2030. g.
Kome smo to i zašto prepustili našu volju, a kakvi smo to i ko smo to onda – mi sami?! Polako, a sigurno prilazimo toj tački u vremenu. Komponente koje nema. Koja je stvorena da bi nas, uz onu prostora, držala na potrebnom stepenu iluzije. Da bi se na taj način vladalo našim umovima. Pa onda i našim sposobnostima. Kreativnih bića koja, definitivno, takva jesmo.
Pomalo je i smiješno misliti o sebi na način slobodnog čovjeka i humanoidnog bića, a onda otkriti da si to (samo!) u svojoj uobrazilji. Odavno je rečeno da je najlakše vladati čovjekom koji misli da je slobodan. U stvarnosti, predugo, i za naš radni kapacitet mozga od samo 5% preduboko upravljanom manipulacijom, u dijametralno suprotnoj smo poziciji.
Kad sam shvatio da smo zaista pred trenutkom tog susreta, a nakon što sam dugo (godinama) provjeravao validnosti izvora koje su o tome donosile informacije i uvjerio se u istinitost i obuhvatnost pojedinih, zastao sam. Tada sam napisao ovih 9 pjevanja. Pisana su na neobičnoj, srednjevjekovnoj jezičkoj mješavini naroda Bosne i Hercegovine. Šantićevim jezikom. Možda bih zbog toga, ispod pjevanja, trebao dodatno prevesti neke izraze. Teško će pratiti pjevanja oni od Vas koji ih ne razumiju. Napraviću to prvom prilikom.
Koliko Vas zna za Nibiru? Ogromnu vještačku planetu čiji ciklični vertikalni (?!) prolazak oko Sunca (putanje svih ostalih planeta koje kruže oko našeg Sunca su uredno – horizontalne) traje 3.600 godina, kada se ona OPET nađe u tački najbližoj Zemlji.
Ko su oni koji je nastanjuju? Vidjeli ste kroz serijale “National Geographic”-a i “Historv chanel”-a u ogromne kamene sumerske blokove uklesana humanoidna bića dugih i gustih brada? Tadašnji Sumerani zvali sui h – Anunnaki, doslovno prevedeno – “oni koji su došli sa neba”. Vladar Nibirua je kralj Anu, njegovi sinovi, prinčevi Enki i Enlil, kćerka princeza Nin-hur-sag. Njihov naziv za Zemlju je ERIDU, DAK-MU za Mars, a DAK-A-MU za Veneru, Adapa (Homo sapisensa neanderthalensisa) i Adamus (Homo sapiensa sapiensa). Svi su imali za nas danas teško zamisliv uticaj ne samo na ove planete. I još ga (posredno) ostvaruju. Visoki su između 2,5 i 3 m i praktično besmrtni. Šta oni žele? Zašto u ciklusima dolaze tu, jer, rekosmo, njihova ogromna planeta je umjetna tvorevina. Mogli su da se lociraju i u nekoj drugoj galaksiji. A nisu. Pa, ko su oni nama, a ko mi njima? Istražujte. Možda će ovih 9 pjevanja pisanih 2009./2010. g., onda kada je moja malenkost apsolvirala ta saznanja, da Vas potakne na to. Isplati se čitati ih polako, sa razumijevanjem. Jer, znanje na(d)građuje. Istina pogađa, pa oslobađa. Ukupne informacije koje se na kraju o svemu steknu mogu se čak pokazati vitalnim, ponajprije onda kada je naše krhko, ljudsko, mentalno zdravlje u pitanju.
Pozdravljam Vas!
LABUĐI PJEV DUNJALUKA UZAŠLOG 2012. (za Ružin obelisk 2012.)
Što su bl'jede galaksije harne?
Što li šute ka'no da su n'jeme?
Što listaju knjige starostavne?
Šta li broje, ka'no da se boje?
Ne pomiču oka, ni zjenice.
Doba Riba prilazi svom kraju
i listaju gore, Neznagore,
u Svemiru, u sveopštem miru,
nemirima stalnim porađanom,
Vodenjaka doba se pomalja.
Pa po Stazi od mlijeka klizi,
i sliva se u miru latica
šeboj-cv'jeta R'ječju nam zadanog,
donoseći i vatru i vodu,
i đugume do vrhova pune.
I prilaze planete u nizu,
ka'no svati u polju pomrzli
što bisernu kolajnicu slažu,
znamen teški za vremena teža,
kanli-sevdah od Boga ispjevan.
Nema gore kletve od tišine,
kad na Sve se ka'no zulum spusti,
pa pritisne surim krilom mora,
a planine obgrli k'o djecu,
i vlastitu, a i druga svojih.
Već najavi trublje sa visina,
što k'o usud dolaze i traju,
malo svirnu, pa malo zašute,
prizivajuć’ okeane tuga,
i radosti kojih nije bilo.
Moćna čuda moći Neimara,
što zagudi, pa se kolo hvata,
i u kolu onih što ga ne bi,
nit’ ga vole, niti mu se dive,
ali igrat moraju ga, silna.
II
Sunce nije da bi prestat sjalo,
a ni planet u bezdan da padne,
k'o ni čovjek gusle da odbaci,
ako mu se i nebo pomrači,
ili zemlja pod nogama stresa.
Sevap nam je ovdje sada biti,
sevdisati, klanjati ljepoti
koja će nas umoriti sladom
nemjerljivo mednim i opojnim,
sve za bolje i sretnije doba.
Stežem strune, ka'no doru mome
što zatežem na ormi dizgine,
kobilicu l'jevim dlanom gladim,
ne bi li mi na pomoći bila,
od istine vezak da izvezem.
U desnici luk gudala stežem,
luk gudala – sablju Damaskiju,
što me vjerno i ustrajno služi,
sve jezdimo kroz Scile i Haribde,
pravde žedni, dok pijemo vina.
Knjigu pišem, vječni bojak bijem,
svetu Riječ i Slobodu zlatnu
na pr'estolje da uzdignem drevno.
Nikada se njizi nauživat’,
ni Istine otvoriti dveri.
A kamoli svoje srce naći,
sagledat’ mu tok dubine vječne,
i izdići nad Dunjaluk snove,
pa akšame pretvorit’ u zore,
crne noći u bijele danke.
Iza svega da ostane glasa,
neka znadu duše-nasljeđuše,
nek’ kazuju sve kako bijaše,
jer, kad mine, pominjat’ se neće.
Iz ujdurme ni avaza nema.
III
Dva su Sunca iznad Zemlje stala,
sjaj nijednog ne vidi se jasno,
ka'no dok je sjalo jedno samo.
Zlatom bl'jedim posiplju Dunjaluk,
a pozlatom novo vr'jeme pišu.
O tom davno zborili su mudri,
ponajveći Tesla među inim,
Paracelzus, a i Nostradamus,
još i prije narodi sa zv'jezda,
sjećajuć’ se onog znano šta je.
Nije zlato zato što je zlatno,
već je zlato zato što ga traže
oni što nam dolaze kroz vr'jeme
ne bi li se riješili muka
što ih bez njeg’ uzastopne more.
I glad im je; bez njega su gladni;
i žeđ im je; bez njega su žedni;
i zrak im je koga harno dišu,
kakvog nikad za vijeka svoga
ljudske duše srknut ne mogaše.
Oj, Nibiru, vladiko svih vjera,
i zemaljski care ponajveći!
Istoriju c'jelu nam oboji,
i ljudima vladare postavi,
sve vladare, i sve običaje.
Prema tebi ne živi se lasno,
nit’ šenluči, argatovat mora,
jer iz zemlje ne izlazi zlato,
ljudskom rukom dok se ne zakopa,
pa zacakli na svjetlosti danjoj.
Zemljo, Majko, čemerna i zlatna,
jesi li nam samo zato data?
Ako jesi, opet si nam draga,
k'o što đeci majčinsko je krilo,
da ga nije, ni njih ne bi bilo.
IV
Imal’ koga k'o što je čeljade,
pa da cvate na livadi mednoj,
a za sebe da ne vidi hlada,
niti hlada, ni Slobode zlatne,
ako'j zlatna, nikad je ne bilo!?
Imal’ koga k'o što je čeljade,
da sve pozna, osim sebe sama,
sebi samom čudom da se čudi,
a ne vidi kraja, ni početka,
svoga puta, niti smisla pravog?
Ima'l koga k'o što je čeljade,
zasijano zlatni most da ziđe,
a da misli da je Bogom dano,
da preskače svjetove k'o jarke,
i kaldrme galaksija sjajnih?
Imal’ koga k'o što je čeljade,
srcem živim u grudima gleda,
a očima otvorenim sniva,
umom gradi zore sviju dana,
život živi, sebe ne pozdravlja?
Imal’ koga k'o što je čeljade?
Zeru vidi, misli sve da znade,
frtalj mjeri, kantar ne baždari;
istim njime zapasaće svime.
Metar mali i zanat pokvari.
Imal’ koga k'o što je čeljade?
Aršin sitan sam je sebi bitan,
pa od brda ne vidi okean,
ni mramorje, a ni povalovlje,
ni talasje, a ni međuzv'ježđe.
Bože mili, sve stvoreno stvori!
I bogove silne nad planetom,
koji gorak smutiše nam čemer,
zadadoše muka izobilje,
žuči meke, zlato dok se kopa.
V
Udariše neki dani topli,
asli tako po Knjizi pisano,
pomjeriše sve što nam je znano,
što je znano, Dunjaluku dano,
višom voljom s neba doneseno.
Jupitera, k'o najveću zv'jezdu,
približiše na nebo nad Zemljom,
pa najveći planet sv'jetli čudom,
u noćnome vaktu i zemanu,
Bože dragi, na svemu Ti hvala!
A more se uzdiže visoko
i udara silom o mramorje,
mori ljude i naselja ljudska,
hara što se poharati dade,
a što ne da, za posl'je ostavlja.
I stresa se Majčica od muke,
stenje, pišti, a korom prolama,
ka'no lav kad okote tamani,
svoje krvi, svijetla potomstva,
preko r'jeke od života šalje.
Nema zime gdje je prije bila,
niti hlada, gdje ga nekad bješe,
okrenu se gore, što je dole,
izopači dobro u belaje,
da umori od čuda umorne.
Je li dobro što je dobro bilo?
Jesu li nam poslane aždahe
da sataru svekolik Dunjaluk
i Božiju volju izokrenu,
a meleke bace u apsane?
Nit’ je dobro što je dobro bilo,
nit’ aždahe hrsuzi toliki,
već dolaze od milosti dani,
rezom vrata otvoriti tajni,
umiljet se Bogu u čovjeku.
VI
Živjesmo do tri'est i pet v'jeka,
ka'no leptir do tri i po dana,
sve misleći da je crno – b'jelo,
a Istina neistina teška,
frtalj mjere da je mjera puna.
U to bi nas Nibiru dostiz'o,
i plavio vaskolik Dunjaluk,
odnosio brda iskopana,
brda zlata, nikad ne zlatila!
Satrala ih težina vlastita!
Ostavljao opet porod novi,
brige stare, jaja kukavice,
uzimao duše sve od reda,
dajuć’ da se o dženetu sanja,
dženet sanja, a džehenem živi.
Nit’ dženeta, ni hurija rajskih,
džehenemu nigdje kraja nema!
Ono – nema, no zadugo – stiže.
Ne potraja do zore ničije,
već na kraju dogorje baš svako.
Sve poznato nepoznato biće,
lasno duše prodisaće harne,
progledaće k'o šišmiši noćni,
i shvatiće da su starostavne,
omiljele i iščekivane!
Starostavne, plemenita kova,
patnja pusta tek im podmetnuta.
Bože mili, na svemu Ti hvala,
kad Džibrila dade za hamala,
pa da vuče, dok mu srce tuče.
Hamal bio, sada telal posta,
pa telali Vasioni c'jeloj,
posni dani nevolji stigoše,
zulum-posta već bijaše dosta,
nikad nikom ne bilo ga više!
VII
Zaman stiže drugo Sunce, lažno,
no dvadeset i trećeg decembra,
do Zemljice, Majke milostive,
svih naroda i svih vjera starih,
pomoli se Oganj vaseljenski.
I od Sunca gorostasa stvori,
koji Merkur i Veneru sažga,
pa proguta kao da ih ne bi,
niti jesu, nit’ su ikad bili,
ni na Stazi ml'ječnoj postojali.
Bože mili, Oče naš jedini!
Hvala Tebi što nas r'ješi muka,
pa kroz Scilu shvatismo Haribdu,
džanum-svjetlo onkraj mora tuge,
izdajicu i junaka samog.
Svjetlost da smo, velika i silna,
a ne roblje stvoreno da kopa,
i meleci, pravi bož'ji danci,
anđeoske iskre po poslanju,
po poslanju, a i po ufanju.
Sa Zemlje se uzdigosmo lako,
sve bez krila i cvrkuta mila,
izdigosmo lica iznad tame,
i molitvu ispjevasmo mednu,
neka sladom mir svoj širi širom.
Prije nego Mati teško dahnu,
bolno pade i muklo uzdahnu,
pa zaklopi svoje oči trudne,
brižno skupi bal-kaharli-skute,
ne bi li ih jednom opet tkala.
Na njoj, džanum, ostadoše mnogi
koji nisu, misleći da jesu.
Obasjaće milost jednom
i zjenice njine, neugasle,
popisane, a nezaiskrile.
VIII
Stiže koncem car careva silnih!
Mrko gleda, Zemlju ne poznaje.
Lako bi je tamom zapasao,
grmljavinom raju pridobio…
Sile dosta, malo duša osta.
„Kado moja“, zbori crn Nibiru,
„Jesi li mi pripremila darke?
Lice zlatno da ga opet ljubim?
Da šenlučim Dunjalukom harnim
i carujem carstvom svojim zlatnim?“
„Oj, Nibiru“, odgovara Mati,
„zlato ti je pripravljeno bilo,
i svi darci poredani redom,
alem-kamen, svila i kadifa,
b'jela lica i predivne duše.“
„Al’ ti dockan na čardak mi pade,
udaše se udavače redom,
đul-zulejhe mirisnih dimija,
sve pođoše mladom đuvegiji,
sv'jetla lica, junačkih mišica.“
I Zmaj riknu u srdžbi i muci:
„Nikada se ne vratile više,
no za mene poradile druge!
Duše nove, nove i mišice,
zeman novi, novi običaji!“
Šapuće mu Zemlja, Mati brižna:
„Nikad više vakta pređašnjega!
Običaja, a ni Dunjaluka.
Zaludu ti moći i uzdanje,
Svjetlo jarko jače je od tame!“
Crn Nibiru megdana izgubi,
gladan, žedan, žutog zlata željan.
Polje bojno, puno kanli-suše,
slavi tiho od zlata sve duše,
svjetlost čistu, a ljubav smjerniju.
IX
Imal’ iksan damara za ljubav?
Pasul’ ovce pored vuka travu?
Igraju li na gumnima vile,
bosonoge i kosa do struka?
U dženetu jagnje ljubi vuka.
Progleda li iz grudiju srce?
Oči čarne, počešte li sniti?
Sluga stade slavit gospodara,
duše radi i istine radi,
i ljubavi, a ne radi zlata.
Kad je Svjetlost što zaista jeste,
a Istina jedna i jedina,
dan danjuje, noć crna tamuje,
na veselju pjesme se pjevaju,
razbuđuju duše pozaspale.
Ni zuluma dovjeka da traje,
ni opsjene da se ne izbriše,
ni prevare, a da se ne dozna,
kamol’ ljubav čista zaniječe,
Bož'ja pravda, pa da se porekne.
Sastaju se duše sa dušama,
sve zemaljske nebeske susreću,
malo im je ka'no ispod časti
Zakon slavit’, isti nauk ne znat’,
sreća da su s onim što ih ljube.
Radujte se bića svih oblika,
i adeta, a i umovanja,
nema više moći Nibirua,
carevanja, na zlo agovanja,
ni njegove tame iz potaje.
Zemlja posna, ime joj je Bosna,
na v'jek osta Riječ da svjedoči,
bašča vječna, malena, a srećna,
odvajkada zemlja bogumila,