Dragi prijatelji, o čemu ovdje da pričamo? Da se zabavljamo, ili…? Zabave danas na internetu imate u neizmjernim količinama, zato ćemo ovdje da tematizujemo neke važne istine.

Koliko smo, u stvari, svjesni sebe samih? Humanoidnih bića vrste “Homo sapiens sapiens”, kako nas sve klasifikuje nauka, kao i svakog pojedinačnog pripadnika te vrste? Ponajmanje, nažalost.

Zato su naše društvo i svijet sada u egzistencijalnom problemu. Najvećem otkako pamtimo, u okviru ovog ciklusa Postojanja.

Koliko znamo o sebi samima?

Nauka nas uvjerava da znamo dosta o planeti na kojoj živimo, o bićima koja je nastanjuju, o ljudskoj vrsti i čovječanstvu…

To do čega je ona do sada došla samo je percipiranje vrha ledene sante. Nauka je, dakle, u položaju kapetana “Titanica”. Svjesni su toga ljudi od nauke? O, da! Svakako!

To je razlog što su tiho, bez “uznemiravanja javnosti”, sve upravljačke poluge prepustili svojoj perjanici, kvantnoj fizici, ne dišući prate njene rezultate, koji su, opet, znamo to sada poslije zastoja u proučavanju “Hiksovog bozoma” ili “Božije čestice”, zapeli u slijepoj ulici.

Usput, šta je postulat na kome kvantna fizika zasniva svoj cilj i istraživanja?

Parafrazirajmo, kvantna fizika pokušava da otkrije pravilnosti/zakone, po kojima materijalni Svijet nastaje, izgrađuje se i mijenja iz sfere nematerijalnog (astrala i viših dimenzija/denziteta, kao i takvih – stanja svijesti; čijih; pa, naših, nama za sada nepoznatih sposobnosti - ljudskoga bića!).

Drugim riječima, istražuje u sferi koja se u Srednjem vijeku nazivala – magija!?

Paradoks 1!

Zar nauka ne počiva na egzaktnosti?

Tj. priznaje samo ono što je moguće vidjeti, dodirnuti, proučiti i objasniti.

Taj princip egzaktnosti usvojen je kao globalan društveni aksiom ljudskog društva. Upravo to je glavni razlog brodoloma, jer pred brodolomom OČIGLEDNO jesmo, ma koliko javno izbjegavali takvo priznanje!

Zastanimo ovdje. Jer, ovo je samo uvod u osvještenje vitalnih stvari važnih ne samo za ljudski rod, nego i za mnoge druge zajednice bića, onih za čije postojanje već znamo i onih koje ćemo tek upoznati.

Prije nego što se u nekom od slijedećih tekstova osvrnemo na Početak/Postanje, kao uvod u sagledavanje dijela ogromnog mozaika Postojanja, na ovom mjestu iznesnimo činjenicu o nepoznatom dijelu biomehanike čovjeka, humanoidnog bića koje se nalazi “na vrhu hranidbenog lanca na planeti”. Kakva prizemna definicija, zar ne? I jako siromašna, pokazaće se.

Budimo konkretni. Šta su nam to naučnici “zaboravili” reći? Nisu oni ništa zaboravili, njima je to jednostavno NEMOGUĆE sagledati sa pozicije koju su za sebe sami izabrali, tj. sve dok se drže famoznog, posvemašnje siromašnog i ograničavajućeg principa egzaktnosti.

Dvije najvažnije tačke ljudskog fizičkog tijela su srce i um. Oba ta organa su materijalni. Naravno, reći ćete.

O tome tako prije nismo razmišljali, ali se podrazumijeva. Idemo dalje. Logično je i sasvim naslutivo da je um sastavni dio mehanizma mozga, ali – nematerijalan. Hm, čini se da tu činjenicu baš i nismo razdvajali do sada. Iako, da, možete se lako složiti i sa tim.

Na ovaj način smo zakoračili u za nas i predvodnicu društva, nauku, za sada nepregledan lavirint, onaj koji će polako da nam otkrije – nas same!

Šta onda dalje sadrži um? Pamćenje ili memoriju? Ona bi trebalo da je sastavni dio uma. A je li?

Postoji još nijansi i podnijansi ovog složenog aparata, ali za početak zastanimo na ove tri osnovne komponente.

Vratimo se srcu. Zapitali ste se zašto na nekim slikama Isus pokazuje na svoje srce? Možda i jeste. Na šta nas to on upozorava? Ne pokazuje On to samo na svoje srce (iako je od strane kratkovidih na osnovu toga motiva formiran termin – Srce Isusovo), upućuje nas na taj univerzalan organ smješten u grudnoj šupljini. Šta je to toliko važno smješteno u njemu, jer očigledno je da je ono mnogo više od samo materijalne pumpe koja kontrakcijama upumpava životvornu krv u sve ostale dijelove tijela? Velika tajna za egzaktnost – tamo je smještena duša!

Dolazimo do šeste komponente koja je zbog svega prethodno posloženog i sama bivala tajnom – svijesti!

Paradoks 2!

Zar svijest ne bi trebala da je, na neki način, dio – uma?! Jer, ona bi trebalo da bude podloga oblasti misli, pa i rezervoar – memorije!? A ona je dio duše.

Dodajmo ovdje još i to da bi trebalo da su pojmovi razum/intelekt vezani za um. Pa, jesu li?

Isto kao što su savjest/empatija ili samilost, vezani za dušu.

Bog/Tvorac je ljudskom biću poklonio najveći mogući dar – slobodnu volju. Kako se ona manifestuje? Sinergijom srca i uma. Problem našeg društva se sastoji u tome što je tragom principa/aksioma egzaktnosti ono skrenulo sa puta funkcionalnosti i danas se kroz našu “stvarnost” manifestuje gotovo isključivo putem uma. Da nas podsjeća na pravi put, Bog/Tvorac je kao jedini korektiv u našu biomehaniku utkao – savjest. Koja se polako, ali sigurno budi.

Kontemplirajte u slobodno vrijeme na ovu temu. Vratićemo joj se jednom opet.

Do tada, veliki pozdrav!

Goran Duka