Cigla ili Barbar na schengenskom graničnom prijelazu

Između brojnih zemaljskih prirodnih ljepota postoje i neuobičajeno tajnovita i surova mjesta, s tako jezovitim prirodnim svojstvima okoliša da se čovjek na njima ne osjeća niti najmanje ugodno. Gejziri yeloustonskog parka, recimo. Avetinjski miris sumpora i nenadane erupcije stupova vrele vodurine koja šiklja iz zemlje, mnogima nisu preporučljivi za neposredan doživljaj. Osobama slabijega srca ponajprije. Slična stvar je i s međudržavnim granicama. Ne onim prirodnim koje tvore vijenci visokih vjenačnih planina, naprimjer, ili, velikih rijeka poput Amazona, Nila, Volge i Dunava, pustinja poput Sahare, Gobija ili onih u Arizoni. Najjezovitija mjesta na planetu su vam te nepostojeće granice, zamišljene i obilježene od strane čovjeka, s na sebi sagrađenim umjetnim ogradama, pregradama, odjelima i boksovima.

Kreće se tako slobodan putnik prekrasnom zaravni, s pjevajućim srcem u grudima, dušom prepunom ushita zbog blaženstva prirode što ga okružuje i varljivog osjećanja slobode koje kao putnik upravo snažno ćuti, kad se najednom pred njim stvore vratnice samoga pakla zemaljskoga !? Nešto poput scene iz «Pobješnjelog Maksa», s Melom Gibsonom u glavnoj ulozi. Rogovi krovova graničnih kućica raširenih preko nje paraju orise neba, vrata na njima ovijena mistikom tmice poput Danteova su ulaza u pojedine krugove pakla, a uz to je sve uokolo fino iscrtkano, asfaltirano i pomno betonirano rukom nevidljivoga Sotone: tu – za kamione, ovdje – za autobuse, tamo – za putnička vozila, a unutrašnjost kućica – za skidanje do gola sumnjivih putnika. Čistilište, dragi moji, i pokora strašna, velim vam ! Koliko anusa i vagina zapanjenih putnika i putnica je tu oskrnavljeno orukavičenim prstima revnih vražijih slugu odjevenih u (ah, cinizma li prizemnoga !?) odore nebesko plave boje, nitko nikada neće moći izbrojati. Doline uzdaha svojevrsne su to, mjesta na kojima je mnogo srce pretrnulo i stalo, bezbrojni stresovi porođeni na njima. Mnogi zlosretnici noću još đipaju i iskaču iz postelja tresući se poput pruta, u snu moleći rogonju-carinika da bude milostiv te im dopusti proći - u olakšanje. Drhtavim rukama prekapaju se novčarke i pretinci, grozničavo vade isprave, vozačke dozvole, zeleni kartoni, provjeravaju vize... A onda, tek. Otvaraju se vozila, vadi van sve iz njih, slaže pravo i nemilice na fantomsku asfaltnu ulicu, lila kiša ili padao snijeg, puhao jak vjetar ili orkan sam, posve je svejedno. Jednom riječju, muka živa, neopisiva! Sve to – samo da se pređe s druge strane nepostojeće, zamišljene avetinjske linije i iza sebe ostavi nakaradnu zonu punu svakovrsnoga straha i neugodnih, mučaljivih, mrgodnih strašila. Jedina zraka nade u svoj pomrčini strave zemaljske saznanje je o tome da je prvi nevjernik koga je Isus preobrazio – bio carinik upravo. Dakle, i za neke od njih nada postoji. A sada, pređimo na stvar. Priča je ovo, ne s Melom Gibsonom u glavnoj ulozi, već s puno većom zvijezdom, Safetom Prcićem osobno ! Mislite li da se šalimo ? Ako da, posve ste u krivu. Lako je ljepuškastom Melu pobjeđivati sve moguće strašne neprijatelje i rješavati nevjerojatne probleme pred njega postavljene, kad su već unaprijed riješeni u scenariju. Ono, pak, što Safet svakodnevno živi i hrabro rješava, neveselu svakodnevicu s druge strane schengenske granice, ne odvija se prema unaprijed pisanoj knjizi snimanja. Za životne muke «malih ljudi», dragi moji, happy end jednostavno – nije predviđen.

* * *

- Lojze, res sam si mogao pri-skr-bi-ti peneze, velim ti ! – vikao je zajapureni, u licu crveni i pretili slovenski granični policajac kolegi cariniku, žučno unesen u temu, uširenih gorućih zjenica poput u razdražena bika i drhtavih ruku, s nervozom koju je teško prikriti. - Še enkrat ? – mirno, poluzainteresirano pogleda ga visoki, suhi sugovornik, zagledan nekamo naprijed, preko spuštene granične rampe. Bilo je rano jutro, smjena tek započinjala, a oni odmorni, naspavani i prema svim propisima službe pripravni za dnevne napore radnoga dana. Barem se to moglo reći za staloženoga dugonju koji nije tipovao na kladionici poput, činilo se, jutros opet raspamećenoga kolege. Nerazumljiv je Lojzi bio gnjev pasioniranih kladioničara. Kada dobijaju, vesele se bez mjere i jedino vlastitu «istančanu intuiciju za zgoditak» smatraju zaslužnom za dobit. No, kada gube, ako su još kojim slučajem bili blizu premije, silno su gnjevni. Na koga, pitao se. Zaista, na KOGA su tada puni bijesa i shizofrene muke što ih zahvaća od nožnih prstiju do vlasi skalpa glave ?! Nije ih razumijevao. Tko im je kriv što tamo neki klub, za koga su, uzgred, jedva i čuli, zabija pobjedonosni gol na kraju utakmice, a oni tipovali na neodlučeno ? Valjda opet oni sami ! Najprije: da nisu igrali, ne bi se mogli ni ljutiti. Zatim, da nisu pogrešno tipovali, ostvarili bi dobitak i veselili se, zar ne !? Život je, u biti, vrlo jednostavan, mislio je. Zbog svojih spoznaja Lojze je često bio ponosan na sebe. Smatrao se vrlo analitičnim i razložnim čovjekom. Od malih nogu cijenio je sve egzaktno i transparentno ! Šteta što nije postao kakav znanstvenik, fizičar, ili matematičar, recimo... Ipak, žučljivi pogranični policajac Marko bio mu je prvi kolega i već je naučio istrpjeti provale njegovih frustracija ponedjeljkom. - Kao u braku !? – pomisli Lojze s rezignacijom i lecnu se. - Posrani «Varegem» ! – pred novim naletom muke dodatno se zacrveni i napuhnu punašni policajac. – U 82. minuti dali gol za 3:2 ! Številka ena !? Mogao sam... Sto tisoč jurja! Naj-manj-še !? – izmahujući rukama slovkao je zapjenjeno. Lojzea opet ispuni ponos. Nevjerojatno, a istinito: upravo takav razvoj događanja, koliko maločas, predvidio je u svom razmišljanju ! Eh, što reći ?! Neke ljude Bog jednostavno nadari. Njegov zajapureni kolega previ se naprijed kao da će izbljuvati, pa vrhom ulaštene cipele iz sve snage napiknu plastičnu korpu za otpatke, poput nogometne lopte upravo. Ova poletje zrakom i pade na nogostup. Lojze prijekorno uzdiže obrvu, a Marko shvati da je pretjerao. Ipak, s osjećajem olakšanja pođe po nju, pridiže je, pokupi rasute papiriće i brižno je vrati opet na mjesto. Potom se oprezno osvrnu uokolo. Bilo bi loše da kakav novinar fotografira njegov majstorski potez.

Mauris lectus dolor, varius ut imperdiet nec, dignissim nec ligula. Cras posuere odio et finibus accumsan. Mauris in sem non arcu consectetur posuere sed quis justo. Sed turpis mauris, aliquet ac lacus nec, tempor condimentum justo.

Edgar D. Wang

Ili, strese se na samu pomisao i odmah uvuče glavu u ramena, da ga vidi - šef smjene !? Samo to bi mu trebalo. Na njegovu sreću, u taj rani sat međudržavna granica između Hrvatske i Slovenije bila je uobičajeno mirna, upravo pospano tiha. Lojze se u tom trenu napregnuto zagleda u široku prilaznu cestu iscrtkanu bijelim i žutim prugama za klasifikaciju vozila. Marko također pogleda u istom pravcu i opazi kako sa slovenske strane iz jutarnje izmaglice izranja – sportski bicikl ! Čovjek koji je sjedio na njemu, pritisnut bjeličastom koprenom i raširenih laktova, na tren se učini nekim začudnim Kerubinom skupljenih krila. Ni bicikl kojim je upravljao nije se kretao uobičajeno pravolinijski. Ne, ovaj je izvodio čudne, polukružne poteze čas lijevo, čas desno, u ovisnosti od toga kojom je nogom biciklista pritiskao pedalu. Ako je to činio desnom, vozilo na dva kotača kretalo se ulijevo, na pritisak lijevom, polazilo je udesno. Zrakom se tiho, sve jače, kako se približavalo rampi, razlijegala neobična, otegnuta, grleno ispjevavana melodija.
- Da zna zoora, da zna zoora... – plovila je zrakom intrigantna, harmonična melodija, dodatno naglašena izražajnošću snage grla i finoće glasa osobe što ju je pjevala. – Koju draagu ljuubiim jaaa... –

Punašni policajac na to se odmah raskreči na cesti, poput kakva teksaškog cowboya slabašnih živaca, koji se na glasan izazov s druge strane već sprema na obračun revolverima. Lojze baci letimičan pogled na sat. Pet i trideset ! Morao je odati nijemo priznanje pjevajućem biciklisti. Stizao je sa slovenske strane svakodnevno, uvijek u isto vrijeme, s istom pjesmom na usnama. Zapravo, ta pjesma ga je već nervirala. Sve više je počinjala zvučati kao provokacija.
- Evo ga, opet ! Bosanac ... – protisnu policajac lica boje rajčice. - Hm... – oglasi se Lojze i sam zagledan u kotrljajući bicikl koji je postajao sve većim i većim. - Bosanaca je posvuda. Ovo je – hrvaški Bosanac – naglasi. – Prav- zaprav, iz Pule ! –
Marko zatrepta, pogleda kolegu i složi se kimanjem glave. - Sofisticirani... – kratko se oglasi.
- Haaaaj !!! Ne bi zoora, ne – bi zoora ! Nikad pusta svaanulaaa ! – razlijegala se čistim i vlažnim ranojutarnjim zrakom snažno i svojski pjevana, od zadovoljstva i unutarnjeg ispunjenja razvučena melodija. Bicikl se ubrzo zaustavi pred dvojicom ozbiljnih, poslovično smrknutih pograničnih službenika. Čovjek koji je u rukama držao upravljač osovi se stopalima na asfalt i široko osmjehnu.
- Dobroj'tro, gospodo ! – grmnu, a iz oka mu frcnu cijeli iskričavi slap nezatomljene životne radosti.
Lojze kratko kimnu, raskrečeni kolega hladno ispruži dlan.

- Isprave, molim ! –
Čovjek se maši za ruksak na leđima, izvadi putovnicu i pruži je. Kad je ovaj uze, on nastavi čeprkati po njemu.

- I ? Zakaj se galami i urla u rano jutro ?! – kao nezainteresirano, a u stvari s opomenom u glasu i krajnje zamjerajuće zapita Marko, listajući putnu ispravu. – Je li se, možda, sinoć što – ispilo ? – pozorno osmotri pridošlicu.

  • Ma, kakvi ! Ko pije, nek 'ne putuje ! Jer, daleko stići neće... – vrckavo, uz novi razoružavajući osmijeh izreče čovjek, pa iz ruksaka izvadi plastičnu posudicu. – A za pjevanje na zraku, kol'ko kontam, ni Božje kazne nema ! -

Otklopi je, izvadi komad sira i pruži ga Lojzi.

  • Probajde, gospod'ne ! Domaći, dušu liječi ! –

Lojze ga sarkastično pogleda, no onda ipak uze ponuđeni komadić i kuša. Nije spravljen od sumnjivih, ni zabranjenih sastojaka. Dapače, bio je iznimno ukusan. Obrisa usne papirnatim rupčićem i zagleda se u pridošlicu.

  • Safet... – izreče okruglasti kolega, čitajući iz putovnice. – Pr... Prkič ! –

  • Prcić, gospod'ne ! Prcić ! Tako se prezivam. Prkić bi bio... da vidimo... k'o neki pozadinac, rijećemo... Prkno je kod nas trtica, da prostiš. A Prcić – e, ti su, da izvineš, slatkohrani na žensku stvar. –

  • Znači, Safet, – mirno i mudro, izdaljega započe Lojze – svaki dan ti, hop – preko državne meje ? –

  • Svaki, svaki, moj gospod'ne ! Zar me ne vidiš ? Pa, nisam 'tica. Evo se susrećemo ima i puna god'na ! –

Lojzina obrva sama se uzdiže.

  • Res ? Toliko... ? –

Iznenadi tvrdnja revnog carinika. Nije mislio da već toliko vremena Safet jutrom prelazi granicu, oni ga, doduše svakoga drugoga dana zbog podjele smjena, dočekuju i ispraćaju s jedne njezine na drugu stranu.

  • Puna ! I dvajes' dva dana pride. Jakako, gospod'ne ! –

  • Ah ? – pribravši se zakima Lojze. – Pomno ih računaš... – naglo pronicavo zapita.

Čovjek se prostodušno osmjehnu i raskrili rukama.

- Cigle na lažu: trista še'set i pet, plus još dvajes't dvije ! A ni potvrde o onim polomljenim... – doda spustivši glas.

Lojze ga promotri, pogleda kolegu, pa svečano zatrese glavom.

  • Imamo rekorderja ! – ironično se i ujedno začudno istinito oglasi.

Opet se okrenu biciklisti.

- Svaki dan ? –

Čovjek potvrdi.

  • Zbog... cigle ? Cijeli dan biciklom ? – uzdiže obrvu i pogleda ga s nevjericom.

  • Gospod'ne, posla nemam. Pa, kad je već tako, mislim se ja, barem kuću da nagradim... –

Pod dojmom njegove nerazumljive životne filozofije, carinik ga je na tren zabezeknuto promatrao. Punašni Marko zađe mu iza leđa i započe zagledati paketić smješten i uvezan na portapaku, iza sica.

  • Cigla, Safet ?

  • Jašta, nego - cigla ! – odsječno i svečano će čovjek.

  • Što je, Safet, ne kupiš u Puli ? –

  • Nema kod nas 'vake k'o evropske ! U moju kuću druga neće, kažem vam ! –

  • Brzo ćeš je sazidati... – cinično će policajac, suučesnički pogledujući u carinika.

  • 'Ko žurio, vrat slomio – mirno će čovjek. – Al' kad jednom u Evropu uniđemo i mi, – slavodobitno zahoholji – nić' će kuća k'o palača ! –

Službenici prasnuše u smijeh. Smijući se, debeljuškasti policajac udarao se dlanom po koljenu. Carinik se prvi pribra.

  • Bosna ? Res ne vem kaj Evropi ima za priskrbiti... – rezignirano će, s tugaljivim podsmijehom.

  • Bosna, i 'Rvatska ! A i nesretna Srbija. Duha, duha, gospod'ne ! Nasušno joj duha fali. –

  • Samo ako je Sveti, moj Safet – zagrcnu se opet uveseljeni policajac.

  • No, no Marko ! Zdaj su piramide prihajale – kao opominjuće, a s patosom izreče carinik.

  • Res ?! Bosanski... marifetluk* ! Še enkrat ! – prihvati Marko, pa odmahnu.

  • Ih, bolan !? Marifetluk ti je: tajna mala, iza trista brava ! Ne može budala marifetluk smislit' ! Za njeg' duha treba, zdrava i bogata, i od Boga data. –

Lojze se naglo uozbilji. Što im je trebalo mudrovati s priprostim ? Malo zabave, u redu. Ali, gubiti vrijeme...

  • Safet... – službenim tonom će. - Moramo pogledati ciglu. – Do bijesa! – pomisli uzimajući zamotuljak s portapaka. – Nemoguće da u njoj ni ovaj puta ničega nema! SVAKI dan nosi po jednu !? Zida kuću ? Priča za majhne otroke ! –

  • Opet, zar ? Po profesijonalnoj službi rad'te, gospod'ne ! Cjenik znamo: uništenu kval'tetnu evropsku ciglu plaćate tri'es' centi. Po komadu koštanja. Sloveniju tužit neću, što m'se gradnja usporava... – pomirljivo i velikodušno izdeklamira čovjek.

  • Evropu zdaj, Safet ! Slovenija je... v Schengenu – malo s visoka će policajac.

* podvala, osmišljena prijevara

* * *

Na komadiće razbijenu i razmrvljenu ciglu položenu po bijelom ručniku prostrtom po stolu dugo su proučavali. Pod prstima provjeriše materijal od koga je ispečena, na vrhu jezika na kraju iskušaše okus toga praha. Ne otkriše ništa. Radioaktivna nije bila. Droge u njoj također nije bilo. Vilice službenika na kraju poprimiše izduženije forme, a lica razočarani izgled.

- Safet... – zausti carinik.

- Da se skinem, gospod'ne ? – strpljivo zapita čovjek.

Policajac nijemo potvrdi. Slegnuvši ramenima, okrenu se i započe svlačiti. Odjeću je odlagao na vješalicu u kutu. Kad osta nag, kao od majke rođen, spusti ruke na spolovilo i okrenu se službenicima. Marko se primi njegove odjeće, započe je pažljivo pretraživati. Lojze mu se pridruži. Ne pronađoše ništa. Brzo se, rezignirano zgledaše.

  • Bicikl ! – izreče carinik.

Izađoše van, a čovjek se poče odjevati. Nije se činio ni najmanje uznemirenim, dok je šnjirao vezice na cipelama ispod glasa je pjevušio svoju pjesmu. Službenici razmontiraše cijeli bicikl. Ispuhaše i gume i pregledaše ih, ali ni tamo ništa ne nađoše. Započeše kuckati po šupljim metalnim dijelovima konstrukcije. Marko upitno podiže obrvu i pogleda kolegu.

  • Rezati ? –

Lojze je metalnim ključićem i dalje kuckao po guvernali i pažljivo osluškivao zvuk. Ubrzo samo odmahnu glavom. Pogleda u policajca i prstom s već znojna čela uzdiže uzvrh obod službene kape.

- Ništa nema... – procijedi.

Pored njih je mirno stajao pridošlica i gledao čas u jednoga, pa u drugoga.

- Znatel', gospod'ne, kad je ono Sulju na biciklu zaustavio pol'cajac ? I piše mu kaznu: prvo - što nema dinamu, pa mu svjetlo ne radi, drugo - što nema blatobrana, treće - što mu je loša kočnica... A on se, da 'prostiš, upiša od smij'a. Šta se smiješ, jes' ti lud, pita policajac ? Kako neću, kaže. Eto Muje, on nema bicikle ! Kol'ko će on tek zaplatit', jadnal' mu majka !? -

Carinik se pridiže s tla i zagleda u čovjeka.

  • Ako šta švercaš, vršiš kriminalno djelo ! Jel' to tebi jasno ?! – podviknu sad ljutito.

S neodređenim izrazom lica, biciklist se počeša po glavi.

  • Kriminal je za me kad se kakvom čo'eku naškodi, i zlo mu se neko, ne daj Bože, u huji* napravi. Šverc ? To je kad država za živa insana* granicu postavi. Nisu, bolan, ljudi stoka u tor da se ograđuju. Čo'ek ti je rođen da je... slobodan k'o 'tica ! Smijurija za 'ticu – granica. –

  • A, ne, Safet ! I Evropa bez granica, granice mora imati ! – žučljivo će policajac.

  • Ulovit ću ja tebe već, Safete ! Budi siguran. Bit ćeš mi tisućiti prekršitelj, nagradu ću na tebi dobiti – naizgled mirno, a gorućih zjenica obrati mu se carinik.

  • Vidiš, bolan, gospod'ne ! To je razlika između tebe i mene. Ja ti zla ne bi' učinio. Kad bi ti, gospod'ne, mene za šta prijavijo, mene bi zatvor'lo. –

  • Uradit ću to čim postanem siguran da nanosiš štetu Uniji ! – povisi ton Lojze.

Biciklist raširi ruke.

  • A šta ti je, opet, to ? Jel' to insan, živo biće ? Možel' se ta Unija, reć'emo, taknut rukom, k'o ti mene, il' ja tebe ? Sve ti je to izmišljeno, moj gospod'ne, zato da bi jedni drugima vladali. I države, i savezi, i unije. Vidiš, ja 'vako biciklom, polako, pa od države, do države. I niđe se ne sudarim ni s jednom, ni s granicom kakvom, nit' glave natučem ! Znači da su one, brajko, zrak i laža sama, izmišljot'na, kako ti već rekoh. Nego, vjeruješ li u Boga, gospod'ne ?

  • Ateist sam. Kako vjerovati u ono što ne vidim ? –

  • A u državu vjeruješ. Ni nju ne vidiš, a ti opet ! Čo'ek živ je mjera svega, gospod'ne moj ! Insani, a ne države. Sve su one magle i maglice, i velike, šarene, napuhane laže, gospod'ne si ga dragi ! -

* * *

  • Guvernal, rama, točkovi, sic. Lanac, dinama, svjetlo... «Mačje oči»... Sve je tu ! – pomirljivo i gotovo veselo će čovjek, zagledajući opet smontirani bicikl.

Dvojica službenika smrknuto su stajala pored njega. Ruke su držali straga, na leđima, onako kako postrojeni marinci na velikim američkim nosačima zrakoplova za velikoga mora ravnotežu pokušavaju održati. Kad on zajaha svoje vozilo, jedan od njih tutnu mu u ruku putovnicu i ovjereni listić. Čovjek ih pogleda, pa započe sricati riječi iznad pečata, duboko utisnutog u nj.

  • Nak-na-da... za... raz-bi-je-nu... razbijenu. Cig-lu ! Sa-fet Pr-cić ! Spo-red-na u-li-ca. Brrr-oj 20 ! Pu-la, Hr-vat-ska ! –

Pogleda u carinike.

  • Sve je opet dobro, gospod'ne ! Zdrobiste, al' pošteno platiste. Šta jes' – jes' ! Sto i prva, al' i tri'es't centi – zamaha šuškavo listićem po zraku. - Ne mogu reć', dušu griješit. Sad', u zdravlju ostajte, pa se vidimo ! –

* ljutnja

* čovjek

Okrenu bicikl i spremi se okrenuti pedale, kad se carinik nagnu k policajcu i tiho, nesigurno mu u uho šapnu samo jednu jedinu riječ.

- Špijun... ? -

On se trgnu na to kao uboden i pozva čovjeka.

- Safet ! Daš nam številku mobitela ? Vrag zna... Može ustrebati. –

- Mob'tel ? Ne nosim ti je to ! Šta će mi, bolan ? Oni proroci, Srbi, braća Tarabići, «sokoćalom» ga davno zvali. Vala baš, šejtanska ujdurma* !? -

Podiže čovjek ruku u znak pozdrava, zapedala biciklom, ali nekako umjereno jako i brzo, ničega suvišno izraženog ne bi u njegovim kretnjama. Jedino, bicikl se kretao pomalo ustranu, čas u jednu, onda u drugu. Onako kako bi on kojom nogom potiskivao jednu od dvije pedale.

Lojze uzdiže obrvu.

- Šverca Bošnjo, ampak kaj ?! Nobeni človek Fantom ni, vse se dozna ! – poput svečane zakletve odzvoniše carinikove riječi.

  • Da zna zoora, da zna zoora... – krenu polako opet ona pjesma, razli se zrakom, a Lojzi bi kao da mu netko odvali dobru šamarčinu.

  • Koju draagu ljuubiim jaaa... – zaživljavala je opet na krilima moćna glasa.

- Govorilo se je... Kroz Bosnu, ne popevaj ! – izreče policajac s priznanjem.

Dok se bicikl gubio u daljini, Lojze se sjeti dana svoje mladosti. Prvih ljubavi, plesnjaka. Pjesama «Indexa», «Bijelog dugmeta», «Divljih jagoda», «Crvene jabuke», Zdravka Čolića, Kemala Montena... koje su stizale iz čudne zemlje Bosne. Ja, ta je Bosna čudna ! Ima nešto u sebi, što nije loše, a teško je razumljivo ! Moguće da je to taj nedefinirani, barbarski šarm Balkana.

Prisjeti se da ga je trebao zapitati o siru. Bio je izuzetno ukusan. Pikantan, no opet s mjerom. Lojzin brat bio je nakupac svega i svačega iz bivših republika bivše države. Zaradio bi dobro, kada bi znao gdje ga može nabavljati. Carinik uzdahnu. Napravit će to koliko sutra. Znao je, već ujutro Safet će opet izroniti iz izmaglice na slovenskoj strani.

* * *

Nekih pet-šest kilometara iza hrvatske granice, na malom odmorištu uz cestu, bio je parkiran bijeli kombi pulskih registarskih oznaka. Bicikl i čovjek pojaviše se iza krivine, u svom stalnom, ponešto nezgrapnom, a sigurnom tempu i ritmu kretanja. Dokotrljaše se do kombija, a onda se kotači s dubokim utorima zaustaviše u mjestu. Čovjek polako otkorači sa sica i pogura ga do pomičnih vrata vozila. Jednim potezom širom ih rastvori, pa ga ubaci na zadnje sjedište. Za volanom je sjedio mlađi, crnokosi muškarac, koji se okrenu i vedro ga osmotri.

  • Dobro jutro, Safete ! –

  • Dobroj'tro, Petre ! –

  • Još jedna !? Ne mogu vjerovati ! – zagledajući blještavo ulašteni, novi bicikl, s iskrenim oduševljenjem i radošću u glasu oglasi se mlađahni vozač.

  • Ganjc nova ! – čovjek će zadovoljno, sjedajući na suvozačevo mjesto.

  • Svaka čast ! Brzinke idu k'o halva. Kako ih samo carini ispred nosa pronosiš ?! –

  • Ne pronosim. Same idu ! –

Čovjek se dobrodušno, slatko i mangupski nasmija, pa jednim potezom zatvori pomična vrata na vozilu.

  • To ti je k'o ribolov ! Najbitnije od svega je doć' zarana, dok još zijevaju ! A ni odbljesak sunca s nove guvernale ne provocira zjen'ce ! –

Nasmija se i vozač, napravi grimasu nerazumijevanja, s priznanjem odmahnu glavom, otpusti kvačilo, pa pritiskom na papučicu gasa pokrenu vozilo. Bijeli kombi poskoči, pope se na asfaltnu cestu i između istarskih šumaraka krivudavo izgubi u smijeru mora.

bs_BA