NLO iskustvo – treći dio

Ljudska bića (humanoidi) su u osnovi ista, ili sasvim vrlo slična bića. Uglavnom se razlikuju po dimenzijama njihovih tijela i boji kože, kada je pojavnost u pitanju. Pojedinačno, imamo i različite nivoe pojedinih sposobnosti, ili cijele sposobnosti više od ostalih, pa nas to onda dodatno određuje kada su u pitanju karakteristike ličnosti. Da li ste se ikada zapitali koji element određuje glavne, nevidljive, a značajne razlike u ljudskom biću? One na osnovu kojih i po kojima se ponašamo, živimo, djelujemo u životnoj sredini, što određuje i naše navike, pa onda nas u očima ostalih zaokružuje kao osobe? To je dostignuto stanje (nivo) naše (individualne) svijesti. Na osnovu čega je ta svijest uska, sužena, proširena ili široka? Na osnovu (ne)istinitih informacija koje tokom življenja stižu do nas.

Da Vam to objasnim i približim, navešću primjer i epizodu iz mog života. Krenimo kratkim pitanjem i odgovorom. Šta je (stvarno, praktično) znanje? To je (samo i jedino, lično) iskustvo. Knjiško znanje (teorija) je jedna vrsta znanja takođe, ali nedovoljno praktično. Samo i jedino lično iskustvo proživljeno u nekoj situaciji upotpunjuje Vašu prirodu i nadgrađuje Vas. Ono Vas ujedno štiti od poluistinitih, ili sasvim neistinitih elemenata “istine”, koji su, nažalost, karakteristika ovoga našega, iz tog razloga sve manje funkcionalnog Svijeta. Baratajući poluistinitim, ili neistinitim informacijama, i najinteligentnije biće donosi pogrešne zaključke. Na osnovu njih se onda tako i ponaša i živi. Neadekvatno, dakle, a onda i neuspješno, što ga dovodi u stanje konstantne, a nerješive frustracije. Na kraju i pada imuniteta i gubitka zdravlja, te skraćenja (time i nekvalitetnog) životnog vijeka. Niko Vam, međutim, ne može poreći, ili iskriviti elemente doživljenog. Vrlo dobro znate čemu ste, kako, kada i na koji način svjedočili i niko to ne može, naknadno, na bilo koji način više poreći, ili iskriviti.

Najbolji primjeri su uvijek oni nekog ekstremnog iskustva. U kratkim crtama opisaću Vam moj doživljaj viđenja NLO-a, ili UFO-a, prije sada već 15-ak godina. Živio sam nekih 5 mjeseci na osami jadranskog ostrva/otoka, na njegovoj nenastanjenoj pučinskoj strani, okrenutoj kopnu Italije. Sebi sam spremao hranu, čistio, samovao, pisao, i u toj samoći kontemplirao, donoseći tada neke važne životne odluke. Svakodnevno društvo mi je pravila mala, neobično i izrazito ružna, ali neodoljivo simpatična i privržena kujica, koja je nekako upravo tada na svijet donijela mlade. Hranio sam je (ih) i uživao u toj velikoj količini ljubavi kojom mi je uzvraćala.

Jednog jesenjeg popodneva, čitajući knjigu u kraljevski izvedenoj, ogromnoj stolici napravljenoj od velikog dijela starog hrasta, pored naloženog kamina, zastao sam. Bacio sam pogled na ručni sat i mahinalno ga podigao kroz vrlo velike ostakljene površine mog tadašnjeg raskošnog dnevnog boravka (boravio sam u novoizgrađenom, bajkovitom, kamenom poluzamku/poludvorcu jednog bogatog Italijana). Iznad susjednog brda, na nepunih stotinjak metara udaljenosti od mjesta na kome sam se nalazio, kao na nebu nacrtana, levitirala je velika, zaista velika letjelica. Imala je klasičan oblik sivkastog, do jedne mjere ipak blještavog diska. Po donjem dijelu njenog oboda vibrantno i neprekidno su se smjenjivale raznobojne pravougaone površine izrazito jarke svjetlosti. Bio sam na više mjesta u Svijetu (Beograd, Zagreb, Beč, Prag, Minhen, Peking i drugi) za velikih svečanosti i tada priređenih svjetlosnih iluminacija, kao i u više evropskih televizijskih studija, televizijskih muzičkih festivala, ali takvu vrstu svjetlosti nigdje još nisam vidio. Naša tehnologija još nije dostigla taj stepen rasvjete. Ujednačenom brzinom smjenjivale su se jarko žuta, zelena, crvena, plava, ljubičasta, tih 5 boja očeboduće svjetlosti. Sklopio sam knjigu i netremice posmatrao tu letjelicu zaustavljenu u zraku, a kada sam se pribrao, kroz spavaću sobu sam istrčao na gornje balkone kamene građevine i mobitelom počeo da je snimam i fotografišem. Na moje iznenađenje, svaki snimak i fotografija bili su potpuno crni, bez ikakvog obrisa na sebi. Napravio sam novu seriju. Opet isto. Strčao sam ponovo u dnevni boravak i netremice nastavio da je posmatram. Da nije zaustavljena u prostoru i vremenu, odavalo je neprekidno kruženje tih 5 boja jarke svjetlosti na njenom obodu.

Onda sam pozvao mobitelom mog poznanika, predsjednika astronomskog udruženja iz grada na drugoj strani ostrva/otoka. Zureći neprestano u letjelicu ispričao sam mu čemu prisustvujem. Uzbuđen, otrčao je do teleskopa, da bi pokušao vizuelno i sam da je locira. Nazvao me razočarano. Konfiguracija terena bila je takva da on nije mogao da vidi predio na kome sam se nalazio, taj dio je bio znatno niži, a od njegovog pogleda zaštićen višim brdima.

Nazvao sam bliske ljude i za njih upriličio “direktan prenos viđenja NLO-a”. Bili su zapanjeni. Postavljali su mi bezbroj pitanja, a on je stajao na nebu kao neka vrlo stvarna utvara. Onda sam nastavio da ga posmatram. U jednom momentu, pred mojim očima, poprimio je u trenu oblik cigare. One velike, poznate, kubanske. I pored toga, svjetla po njegovom donjem dijelu oboda nisu prestajala da kruže. Kao čarolijom, odjednom je samo nestao!? Kao “ugašen”, na već pomalo predvečernjem jesenjem nebu Jadrana. Pogledao sam opet na sat. Na nebu je stajao punih 47 minuta! Činilo se kao cijela vječnost.

U mainstream medijima se vode velike debate o (ne)postojanju NLO-a. Pominju se teorije zavjera, “egzaktna nauka” zahtijeva da neko podnese dokaze o tome, a ljudi to slušaju i nastavljaju svoj uhodani, svakodnevni tempo, u jednoličnom “kuća-posao” ritmu. Zašto oni tako žive? Dobijaju ujednačenu dozu (ne)informacija, koje ih navode da kreiraju svoje stavove o sebi i životu, čija je rezultanta onda upravo taj prazni “kuća-posao” ritam.

bs_BA